nedjelja, 12.12.2010.
Zaboravljena tišina
Zaboravljena tišina protkana
kroz prostor među nama
već dugo čeka da bude osluhnuta...
Ne, nije to tišina obična
nije samo stanje bez glasa i zvuka
spokoj je to i mir iz kojeg sve nastaje...
Krije se tamo mudrost sva
mudrost nesebična i vječna
koja čeka samo da bude osluhnuta...
[/IMG]
petak, 19.11.2010.
Pogled
Očisti pogled svoj,
Sastruži boje stare,
Boje turobne i melankolične.
Nanesi sada neke nove,
Razigrane i vesele,
Nježne i lagane.
Učini to sam!
Ne dopusti drugima,
Da igru ti kvare.
Pogledom novim,
Svijetom sada hodi.
Vidiš li sada?
četvrtak, 18.11.2010.
Buđenje
Razbij okove svijesti
Skini burku sa lica svog
Dopusti spoznaji da dotakne te
Pusti ruku staroga slijepca,
što od iskona vodio te kroz tamu...
Hej ti! Svjetlo je! Otvori oči!
Probudi se! Probudi i druge!
Snažno ih prodrmaj!
Duboko spavaju. Mnogi...
Zatitraj brže!
Dovoljno dugo
svirao si note letargične
Zatitraj još brže!
Neka ti se svijest raspline
u beskraju kosmosa!
Tamo pripadaš.
srijeda, 17.11.2010.
Stari kovač
Svitanje
tanašna zraka sunca
budeći sve pred sobom
provukla se kroz ključanicu trošnih vrata
padajući na zaboravljeni komad čelika.
U prašnjavom kutu godinama čeka ovaj dan
ni ne sluti plan sudbine
istkan za njega…
I toga jutra
starac bolnih pokreta ustao je polagano
pogled na njegovo lice
išibano vremenom i ispijeno radom
svjedoči iskustvu i mudrosti
sjedeći u kutu svoje sobe
u ruci drži šalicu vruće kave
zamišljeni pogled proniče
u letargični ples pare iz čaše
mirno je jutro
mirne su misli
tako je najbolje, pomisli starac
slijedeći svoj nemir
starac ispije gutljaj kave
te bolnim koracima
ode do svoje radionice
oaze mira i inspiracije
rutinskim pokretima pripremi vatru
kraj koje je proveo toliko puno vremena
zvuk kovačke vatre liječio mu dušu
smirivao nemir
odvlačio misli
dalekim svjetovima
minulim vremenima…
Komad čelika naglo se trgnuo
osjetivši toplinu starčeve ruke
potpuno nesvjestan svojeg postojanja
zbog svrhe mu neznane ponovno usnu
taj ružni bezoblični komad.
Snažnim zamasima ruke
teški čekić obrušavao se na stari komad
usijan od ugriza proždrljivih usta vatre
toplina iz peći i teški rad
oznojili su izbrazdano starčevo lice
stari komad čelika
pokoravao se zamislima starčevim
neiscrpnom izvoru oblika
vrijeme je protjecalo
oblikujući stari komad
svrha se jasno nazirala
jasno i sigurno kao izlazak sunca
bit će to sječivo!
moćno i privlačno
kao i sve vrijedne stvari
vrijedno za onoga koji vrijednost zna
teški udarci usporavali su
postajali laganiji i profinjeniji
usmjereni na detalje i ljepotu
starčevo oko vidjelo je puno
i duboko…
Konačno odloži čekić
stisnu svoju bolnu ruku
zadovoljan i umoran pogled
prešao je preko djela svojih ruku
posljednji put stavi sječivo
u vatrino ždrijelo
pomno promatrajući boju čelika
sve mora biti savršeno
kucnuo je čas
izvadi usijano sječivo i brzim pokretom
uroni ga u vodu
vrisak sječiva nagovještavao je novo buđenje
proveo je starac gotovo cijeli dan
pripremajući sječivo za buduće napore
sve mora biti savršeno
pomisli opet starac…
Sa zalaskom sunca
sve je bilo gotovo
klonuli starac sjedio je u kutu svoje sobe
držeći sječivo u ruci
pomno ga motreći i proničući
u svaki detalj
sve je baš kako treba biti
starac zažmiri, čvrsto stisne sječivo u ruci
te mu udahne život…
Nekada stari i odbačeni komad
trgnuo se sada svjestan sebe po prvi puta
svrha i vrijednost bila mu je znana
duša mu zatitra od spoznaje…
utorak, 16.11.2010.
Ocean
Osluhni svjetlo
Poslušaj boje nježne
Pogledaj melodiju života
Duboka i nesaglediva
Otvori oči širom
Primjeti okuse oblika
Opipaj slatki med
Baršunast je
Udahni i pomiriši život duhom
Zatvori oči
Pogledaj se
Uronjenog u ocean senzacija
A ocean je sve
Ocean je jedno
ponedjeljak, 15.11.2010.
Kap za pakost
Nebo je kišno ovaj tren
Tamno je i zlokobno
Po jedna kap za svaku pakost
Možda se i spere zlo
Gomilano od iskona
Jednoga dana...
Bez nas
Tkivo vremena pamti
Sve jecaje, boli, trpljenje
Govori nam
Ukazuje
Gluhi smo
Glasa ne upijamo
Prolazi kroz duše nagrižene
Jezu i strah ostavlja
Maska
I ovoga jutra, teškim pokretom ruke uzimam svoju masku.
Stara je moja maska, gotovo kao i ja.
Još nisam potpuno zadovoljan njome, ali svaki dan radim na njoj.
Mora sa priznati, prelijepih sam primjeraka vidio.
Samo za poželjeti.
Postoje i ljudi koji su je skinuli i uopće je ne nose.
Zaista mi zvuči nevjerojatno tako nešto.
Ponekad i sam razmišljam o tome,ali nekako nemam hrabrosti.
Što bi samo drugi rekli na to.
Grčevito pritišćem masku na svoje lice i novi dan započinje…
Ništa ne završava
Šuma.
Šetnja bez cilja.
Ljepota.
Čarobne melodije.
Boje smirujuće.
Melem za dušu.
Gazim po truleži, gledam visoko gore…
Tamo buja život. Drveće se njiše kao jedno.
Pokretani jednim vjetrom, kakav sklad.
Kakvi gorostasi, kakva snaga.
Kako nenametljivi, kako spokojni.
Kako mudri.
Zastajem kraj starog hrasta.
Čujem kako mi govori, nejasno, nerazumljivo.
Osluškujem pozorno, sad je jasnije.
Čujem život, njegovo lišće, tisuće listova.
Raduju se, bliži se jesen, otpasti će sa grana.
Čudi me njihova radost.
Jedan listić tiho progovara, da mu nije kraj.
Veseli se proljeću i novom rađanju.
Nekoj drugoj krošnji, drugom drvetu.
Uzbuđen je dok mi govori o tome.
Pogled mi pada na debeli sloj trulog lišća na tlu.
To nije lišće, to nije drvo. To je samo ljuštura…
Pogledam u krošnju. Shvaćam.
Ništa ne završava.
Rijeka života
U rijeci života plivam, nesputano, slobodno.
Mnogo je ljudi. Plivaju skladno, većina njih.
Ponegdje uz obalu nasukani ljudi, nekako drukčiji…
Oduševljeni, spokojni… Zavidim im na tome.
Razmišljam gdje sam sve bio i gdje će me rijeka dovesti.
Tok misli neprestano struji mojim umom.
To me umara, jako.
Pod nogama osjetim dno, poželim se zaustaviti.
Zastati na obali. Odmoriti se.
Saznati čime su zaokupljeni ljudi uz obalu.
Ali teško je, rijeka je jaka i stalno me vuče naprijed.
Konačno uspijevam.
Sjedam na kamen uz obalu…
I po prvi puta postajem svjestan rijeke koja teče.
Iste one rijeke u kojoj plivam cijeli život.
Kakve li radosti, kakvog li mira.
Samo sjedim i promatram, osjećam život.
Sada i ovdje!
Na putu prema nigdje
Startna linija.
Prvi udah.
Plač.
Utrka počinje.
Njegovanje ega, kidanje i uništavanje jastva.
Odrastanje. Prvi zamasi krila, uzdizanje u visine.
Jedva da se i vidi tlo.
Bezdan sebičnosti i pohlepe.
Tko li je to dolje, poznajem li ga?
Ma ne…Mora da je zabuna.
Pogled ispred sebe, sve poznata lica, smijeh, veselje, blagostanje.
Pogled nekontrolirano bježi gore, još samo par zamaha i tamo sam.
Još samo nekoliko…
Stigoh konačno. Uspio sam. Tako sam sretan…
Ali…
Gdje su svi? Pogled iznad, ništa, pogled ispred, ništa.
Spuštam pogled i vidim. Želim nazad. Želim se vratiti.
Pokušavam, ali ne mogu. Zaboravio sam kako.
Očaj. Strah. Tuga. Bol.
